četvrtak, 20.12.2007.
hm...
e ljudovi.. moj blog vam je sad ovakak kakav je..
dizajn je fakat jadan..
razlog?
pa.. bio je komp na popravku i puno toga mi je zbrisano i sve one slikice koje sam uporno skidala s neta :(
ali kaj je tu je..
zato nemrem stavit neki fora dizajn.. i onda mi je već glupo pisat postove..
i ne mogu više nikome ni komentirati.. pa to je koma!
a kaj da vam još pričam..
pa u školi je sve po starom (znači sve super ocjene) xd i tak..
eto sad je kraj polugodišta..
ma idem sad
ajte pozz
puffam vas,,,
bye..
utorak, 06.11.2007.
PREDIVNA PRIČA KOJA POTIČE NA RAZMIŠLJANJE...
<Bio jedan mali dječak koji je imao je lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala i
rekao
mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, ukuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak ukucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je
naučio
kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše
kontrolirati
svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu. Otišao je
ocu i
rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je tada rekao:
Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan
čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak bio u stanju kazati svom ocu da je izvadio
sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Tada mu je rekao:
Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u
ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta
kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
Prijatelji su zaista vrlo rijedak dragulj, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da
uspiješ
u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoju bol, imaju lijepe riječi
za tebe i
uvijek im je srce otvoreno za tebe.
"Jedna lijepa stvar u prijateljstvu je spoznaja kome možeš povjeriti tajnu."
nedjelja, 28.10.2007.
VIZIJE...
Ovak:
vidite na ovoj dole slici u sredini one 4 točke, tj. crtice...
zagledajte se u to ko otprilike 1 minutu ili više...
zatim polako zatvorite oči... pa ih otvorite i pogledajte na nekej jednobojno (zid, neki papir...)
i vidjet ćete nešto
tj. nekoga.
ja sam to napravila i fakat je ludo
i kommentirajte mi jeste ga vidli ili ne
subota, 27.10.2007.
PJESME...
VJENČANJE
Kad ja umrem
vi me sahranite
ali prije toga
mom dragom javite
Neka dođe
na sahranu moju
neka isprati djevojku svoju.
Neka obuče onu
košulju bijelu
pa nek dođe
u crnom odijelu.
Onda nek stane
s moje lijeve strane
kao da smo pošli
na vjenčanje....
OČI IMAM ZA SVJETLO
Oči imam za svjetlo,
za proljetno zelenino, za bjelinu snijega,
za sivilo oblaka i plavetnilo neba,
za sunčev sjaj danj,
za svjetlucanje zvijezda noću
i za nevjerovatno čudo
što ima toliko divnih ljudi.
Usta imam za riječ,
za dobru riječ na koju drugi čeka.
Usne imam za poljubac,
ruke - da pomažu i budu nježne,
noge - da pođu na put k bližnjemu,
k onima koji žive u samoći i hladnoći.
A srce imam - za ljubav...
Zašto onda nisam sretna?
Jesu li mi oči zatvorene, usta pune gorčine,
ruke lijene, noge ukočene, srce hladno?
Zar ne znam da sam stvoren
za radost?
JEDAN SMIJEŠAK...
Jedan smiješak-i već si ljepši.
ljudi daju puno novaca da budu lijepi i privlačni.
Pokušaj s novom metodom, koja ne stoji ništa,a mnogo je
djelotvornija: smiješak. Ne umjetni smiješak poslovnih pregalaca, nego smiješak koji izvire iz unutarnjeg mira,
iz radosti dobra srca. Taj smiješak čini svakog čovjeka
lijepim.
Započni dan prijateljskim izrazom lica. Za bližnje je
radosno lice svakog dana nova sunčana zraka. Ako
nešto ne uspije, ne stvaraj od toga još veći problem.
Tako vlastita zabrinutost postaje manja a teret drugih
lakši. Srdačno lice i prijateljska riječ postaju anđelima
spasiocima.
Srdačnost je kao čudo.
Srdačnost preobražav čovjeka.
Srdačnost mijenja svijet...
nedjelja, 21.10.2007.
PJESMA...
Večeras je u gradu tuga, večeras caruje bol
svi ga zazivaju, al' neznaju gdje je Bog.
U gradu njih par manijaka se smije, al' većina ih večeras plaču
ispuzale male zmije, pretvorile se u koljače.
Mrtva tijela velika, srednja, i ona mala moja rijeka
je crvena i guta ih Sava, ma da ne bi htjela.
Guta one koji su nju gutali, što su se smijali i volili dok su se u njoj kupali.
Muka je rijeci, vidi se po pjeni što je na obalu izbacuje.
Al' ne može da izbaci što zmija u nju ubaci. U pomoć stižu oblaci, šalju kišu da spasi rijeku, crvene krvave fleke da lakše oteku. Tužna je savska sirena, jer mrtva su djeca njena. Treba školjku za smirenje, treba neko objašnjenje. Treba joj zraka, od tuge se guši, najrađe bi na površinu, pa nek umre i nek se isuši. Zove svoje podanike, zove savske somove i daje im naredbu da ljudska tijela spreme u grobove. Da tijela pokopaju najdublje što se može i to na ušću kod Dunava, tam di je ona duboka uvala. I tako somovi tijela vuku, pozvali su veliku štuku da tjera druge ribe s puta, tko neće se sklonit, štuka ga proguta. A na ušću za vrijeme po naredbi sirene ribe napraviše grobnicu za nevinu savsku djecu. Tijela su pokopana, sad je red na Dunavu da u CRno more odnese fleku krvavu.
subota, 20.10.2007.
Njemu..
Uzimam papir,
Stavljam ga na stol,
U očima suze, u srcu bol.
Umočim kist u tamnu boju,
Njegov lik je odveo daleko dušu moju...
Povučem crtu
Zaoblim je malo,
Do nemoguće ljubavi mom je srcu stalo...
Završim crtež, malo ga gledam,
Da poteku suze ja im nedam...
Na papiru srce tamno poput bakra
A ti si ga razbio ko da ej od stakla...
Ma kako bilo, ono i dalje traži...
Al' od svega ti si mi najdraži !!!
(nećem reći na koga se odnosi ova pjesma, zna on da ja na njega mislim, beba moja! )
AL....
Ali
on...
on je samo htio imati svoj mali dio svemira..
kao i svaki čovjek..
nije to dobio..
al' mnogi ga ljudi i tinejđeri čucaju u srcima..
i u čast njemu slušaju njegove pjesme..
bio je premlad..
da bi nas napustio..
bio je anđeo..
a Bog treba anđele..
anđeli su stvoreni da budu s Bogom..
i on..
i on je otišao k njemu..
bez riječi..
samo je zaspao i utonuo u san..
i probudio se kod Boga
sada živi svoj pravi život..
jer su anđeli stvoreni za Rajski život..
i Bog je sada sretan..
i uvijek će biti..TOŠE PROESKI ŽIVIŠ VJEČNO U MOM SRCU...
bilo je lijepo dok je trajalo...
četvrtak, 18.10.2007.
OČI BOJE LAVANDE...
Njegov cjelokupni izgled se izvrsno slagao sa njegom očima...
imao je lijepe usne... i nos je bio savršen.. kao da je napravljen pomoću neakve plastične operacije..
al on nije bio plastičan... bio je prirodan i svaki dio njega je bila sama priroda... samo ono najljepše što Bog može stvoriti..
njegova umjereno tamna put.. je dodatno dočaravala njega, da ga shvatimo kao anđeo..
rekao je da je došao da mi bude prijatelj..
razmišljala sam... hm.. "al' ja imam dosta prijatelja.. no od viška glava ne boli..."
rekao je da se znamo već dugo.. a on meni uopće nije bio ni malo poznat..
često smo se družili i u suton izlazili do jednog jezera.. a s njegove obale vidjela se cijela zemlja...
uvijek sam se divila tome... ali svaki put me iznova to mjesto očaravalo..
a kad bi smo se rasali onako očarana sam došla kući i razmišljala sam.. što će biti sutra...
no nešto što sam zaboravila spomenuti.. "on je imao oči boje lavande.." i kad bih gledala njegove oči.. vidjelo se da nešto skriva.. nikad nisma saznala što je to!
često mi je objašnjavao neobične stvari, koje su jednostavno nemoguće za objasniti.. stvarno je to bilo nešto nevjerovatno...
a jendog dana sam se zagledala u njegove oči.. i vidjela tu dubinu koju on skriva u očima...
tada sam ga upitala pitanje koje me mučilo cijeloga života do tog trenutka.. "zašto sam ja baš >ja< i zašto sma tako savršena" ? on je rekao, doznat ćeš ubrzo.. i samo je otišao...
a ja sam se probudila i shvatila da je sve samo san! uh što sma bila ljuta.. na njega..
bilo je tako divno, a tako kratko.. i slatko!
i još dan danas često razmišljam o njemu.. i pokušavamdoznati odgovor.. no neznam zašto, ali vjerujem mu što je rekao da ću doznati ubrzo.. i čekam taj tren kad ću doznati.. i neću ga prestati čekati, makar se ne ostvari...
i..
i sram ga bilo!
nije mi ni svoje ime rekao! :(
